„Reci: ‘O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.“ (Ez-Zumer, 53)
Povod objave
Kao povod za ovaj ajet, prenosi se od ibn Omera, r.a., da su mi govorili da nema pokajanja za onoga koji je prihvatio islam, a zatim se nakon mučenja ponovo odrekao vjere. Tada je Poslanik, s.a.v.s., došao u Medinu i objavljen je ovaj ajet: ‘Reci: ‘O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili…’”
U drugoj predaji se navodi da je Vahši r.a. poslao pismo Poslaniku s.a.v.s i pitao ga da li postoji pokajanje za njega. Poslanik s.a.v.s mu je nekoliko puta odgovarao sa ajetima koji su mu se objavljivali, ali je Vahši imao sumnje i dodatna pitanja Poslaniku s.a.v.s, sve dok Allah dž.š nije objavio ovaj ajet. Tada je Poslanik s.a.v.s poslao Vahšiju pismo sa ovim ajetom, i kada je Vahši pročitao pismo, odmah je otišao kod Poslanika s.a.v.s i primio islam.
Jedan od najradosnijih ajeta u Kur’anu
Ovaj ajet ima veliku važnost jer daje nadu svakom muslimanu da će mu Allah dž.š oprostiti grijehe, bez obzira koliko su veliki, pod uslovom iskrenog pokajanja (tewbe). Prenosi se da je Poslanik s.a.v.s rekao o ovom ajetu: “Da mi je dat cijeli svijet i sve na njemu, ne bih se radovao kao što sam se radovao ovom ajetu.” (Ahmed, Musned, 5/275).
Alija, r.a., je rekao:” To je ajet od kojeg nema većeg (u smislu radosne vijesti). “(Ibn Džerir, Džamiul bejan 20/228; Sujuti, ed-Durrul mensur 7/237)
Također je rekao: ”Ajet koji čovjeku daje najviše optimizma jeste ajet: ’O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost; Allah oprašta sve grijehe. On je taj koji oprašta i koji je milostiv .’ (Ez-Zumer 53)
Griješenje, nezaobilazni segment u ljudskome životu
Čovjek je stvoren sa manama i sklonošću griješenju. Allah dž.š ga je tako stvorio iz svoje beskrajne mudrosti, On zna da će čovjek da griješi, da će da zaboravlja, jer ga je Allah dž.š nazvao insanom, a insan je riječ koja u arapskom jeziku ima značenje onaj koji zaboravlja. Čovjekova priroda je da griješi, ali i da nakon griješenje traži oprost od Allaha dž.š.
Nada, neizostavni faktor na putu teVbe
U ovim teškim vremenima, kada čovjeku stalno dolaze teška iskušenja, ekonomske krize ili neka druga iskušenja, kada su kod čovjeka prisutne razne loše misli, krah srca, kada je čovjek taoc svoje prošlosti, Allah dž.š nas poziva i podsjeća da je On jedini sa nama u svakom trenutku, da nema nikoga ni na nebu ni na zemlji koji nam želi više dobra od Njega, i obavještava nas da, ma kakvu lošu prošlost mi imali, ma kakve grijehe u prošlosti činili, On je Milostivi, On je El-Gaffar (Onaj koji prašta), da su Njegova vrata stalno otvorena i da će On oprostiti sve, ma koliko bilo. Zbog toga ne trebamo biti tužni, ne trebamo padati u očaj, već trebamo imati nadu u našim srcima.
Fokusirajući se na početak ajeta u kojem Allah dž.š započinje ajet riječima: “O robovi Moji”, vidimo da Allah dž.š hoće da smiri srca ljudi, da se približi ovim nježnim riječima, da osjetimo da se On obraća nama, poručujući nam da nismo zaboravljeni. Čovjek ne treba zaboravljati da nije sam, da je drago stvorenje Uzvišenom, da se Uzvišeni brine o njemu, da mu je dao velike blagodati, početkom od vida, sluha i drugih blagodati sve do najveće blagodati, a to je razum. Allah dž.š nas je podario tim blagodatima samo iz jednog razloga, a to je da nas On voli.
U jednom Hadisi-kudsiju se kaže da kada bi čovjek imao grijeha koliko je cijela zemlja, Allah bi mu oprostio, pod uslovom da tevba bude iskrena.
“Allah pruža svoju ruku noću da oprosti onome koji je zgriješio danju, i On pruža ruku danju da oprosti onome ko je zgriješio noću, sve dok sunce ne izađe sa zapada. “(Muslim i Ahmed)
Također, Allah, dž.š., u nastavku kaže: “…ne gubite nadu u Allahovu milost.“
Posmatrajući ovaj dio ajeta možemo reći da nam Allah naređuje da ne gubimo nadu u njega i da je stalno posjedujemo u svojim srcima.
Čovječe, budi siguran u Allahovu milost, nemoj dopustiti da te šejtan zavodi mislima da tebi nema spasa, da je kasno, da su ti grijesi preveliki, znaj da je Allahova milost veća od svih tvojih grijeha. Zato iskoristi priliku i moli Allaha za oprost, a vrijeme brzo ide, iskoristi priliku sve dok ti srce ne prestane kucati ili dok Sunce ne izađe sa zapada, tada će ti biti kasno i tada ti kajanje neće pomoći.
Traženje oprosta, primarni cilj svakog čovjeka
U oblasti traženja oprosta, nailazimo na dva termina, a to su tevba i istigfar.
Šta je istigfar, a šta tevba?
Istigfar je traženje oprosta od Allaha dž.š, dok je tewba potpuno napuštanje grijeha, i traženje oprosta od Uzvišenog Allaha.
Tevba je pokajati se, priznati greške i odlučiti ne povratiti se tim greškama, uz traženje oprosta od Allaha Uzvišenog. Tevba znači napustiti grijehe, loša djela, kajati se, i vratiti na Pravi put, vratiti se dobrim dijelima i Allahovom zadovoljstvu.
Abdullah ibn Mubarek, navodeći uslove tevbe, kaže: “Osoba se treba pokajati, a zatim pokazati istrajnost u namjeri da se više ne vraća griješim. Potom treba namiriti hakkove (prava), i tražiti halala od onih prema kojima se o griješila. Zatim treba nadoknaditi propuštene farzove, i biti u stanju tuge i zabrinutosti sve dok se tijelo ne očisti od haram-hrane kojom se hranio, te se potom treba truditi da svoj nefs, ranije naviknut na griješenje, sada navikne na pokornost. “
Allah, dž.š., na mnogo mjesta naređuje ljudima da od njega traže i mole za oprost kao u sljedećim ajetima:
“I zamoli oprost od Allaha – Allah, uistinu prašta, i samilostan je.” (En-Nisa, 106)
“… I tražite od Gospodara svoga oprost, jer On doista, mnogo prašta.” (Nuh, 10)
Kada pogledamo kako se završavaju ovi ajeti, vidimo da Allah dž.š želi da nam potvrdi i da nam spusti smiraj u našim srcima, da je On milostiv i da će nam on oprostiti.
Također, moramo znati da Allah dž.š voli kada Njegov rob od njega traži oprost i da su takvi robovi najbolji među nama, kao što je Poslanik s.a.v.s rekao:”Svaki čovjek je grješnik, a najbolji su grješnici oni koji se kaju. “(Tirmizi)
Najbolja osobina vjernika je da se kaje, i sigurno će Allah dž.š nakon iskrenog pokajanja oprostiti svome robu grijehe.
Autor: Muhamed Metjahić
Učenički časopis Softa, br. 73-74