“Svako od nas je zadužen emanetima prema džematu, zajednici i ummetu. Kako su ti emaneti raspoređeni? Prema mogućnostima. Ako je Allah nekome podario znanje, ili mu podario veliki imetak, ne smije ih zadržati samo za sebe. Mora ih koristiti za dobrobit muslimana.” (Muftija Muamer Zukorlić, rhm)
Uzvišeni Allah nas u suri El-Ahzab obavještava da je ponudio emanet nebesima i Zemlji, ali svi su pred tim izazovom poklekli. Jedino stvoreno što je imalo hrabrosti da preuzme emanet na sebe bio je čovjek.
Čovjek je preuzeo težinu emaneta na sebe ne bivši svjestan da je emanet zapravo počast i kruna na glavi onog koji ga nosi. Nur ove krune mogu podnijeti samo oči čistog ruha, poniznog nefsa i vrijednog insana. Svjetlost ove krune biva nevidljiv pred onime koji svakako ništa sem tmine ne vidi. Ovom prilikom želim da detaljnije objasnim šta je to zapravo emanet i zašto je on toliko bitan kako za kolektiv tako i za svakog pojedinca. Emanet u arapskom jeziku znači: pouzdanost, povjerenje, vjera, vjerovanje itd. Muslimani širom svijeta ne znaju zapravo koliku težinu ima emanet i to je razlog da on često ne bude ispunjen kako dolikuje.
Kako bi nas uputio na nepresušnu vrijednost emaneta, naš Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Nema vjerovanja (imana) onaj koji nema emanet i nema vjere onaj koji ne postuje postignut dogovor.“ (Ahmed, br. 12.324) Svaki zadatak se povjerava ljudima koji su stručni za njegovo izvršenje, pa tako i preuzimanje emaneta. Allah vam naređuje da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite! (En-Nisa, 58.)
Nakon pročitanog ajeta možemo sebi postaviti jedno pitanje ko su ti ljudi koji zaslužuju emanet?
To su dvije vrste ljudi. Odanost i stručnost odnosno da je insan sposoban da taj povjereni emanet ponese do kraja. Emanet se ne mjeri po veličini već se mjeri koliko čovjek truda i napora uloži da taj emanet ponese i prenese na druge. Nema insana koji je beskoristan, naprotiv svako može doprinjeti na svoj način.
Allah, dželle šanuhu, kaže u Kur›anu: Allah nikog ne opterećuje preko njegovih mogućnosti. (El-Bekare, 286), pa ako Allah nikog ne opterećuje kako onda mogu ljudi? Dakle, dužni smo onoliko koliko smo u mogućnosti. Možemo zaključiti kako nema prostora za izgovor kako bi se izbjegao neki vid emaneta. Emanet nije ni nasljedna ni urođena osobina, već osobina koja se stiče i gradi. Gradi se godinama, a gubi se u jednom trenutku, zato nemojmo biti od onih koji su povjereni emanet iznevjerili.
Izvucimo pouku iz svijetlih primjera emaneta. Budimo od onih povjerljivih i korisnih. Svakom od nas Allah, dželle šanuhu, je podario smisao ili talenat za nešto. Neki od nas su vrlo vješti u svojim izlaganjima pa onda bi trebali ponijeti emanet i pričati, širiti Allahovu riječ. Nekome je Allah podario znanje, pa to znanje treba prenositi kako na mlađe, tako i na starije generacije, a nekome je On uzvišeni podario sve te vrline i ostavio emanet da to prenosi na nas, kao što je činio naš gazija, rhm. akademik Muamer Zukolić od kog svi treba da učimo kako se bori za pravdu, vjeru i istinu i kako, odnosno sa kojom dozom truda i požrtvovanosti, se taj emanet nosi na plećima. Imao je tendenciju da probudi bošnjake iz višedecenijskog sna i podsticao ih je da se bore rame uz rame jedni sa drugima. Mislim da je došao red i na nas. Probudimo se iz sna i ponesimo povjereni nam emanet. Ostavimo trag koji neće ostati u sjenci vremena.
Piše: Said Junuz
“Softa” br. 72, rubrika: Muftijini učenici