“Sreća se ne može ostvariti pojedinačno. Čovjek ne može osjetiti sreću kad je sam. Sreća je vrijednost koja se osjeća samo u zajednici sa drugim ljudima.”
“Ne postoji veće sreće i zadovoljstva od momenta kada činite dobro – iskreno i bezuslovno!” (Muftija Muamer Zukorlić, rhm)
Sreća i uspjeh se često uzimaju kao veoma slična stanja. Međutim to su dva različita pojma, koja umnogome zavise jedan od drugog. Uspjeh ima svoj udio u sreći, ali ne na način na koji mnogi ljudi misle. Uspjeh je jedno od mnogih postignuća, a sreća jedino postignuće.
Postavimo sebi pitanje: “Šta je to istinska sreća i kako je na pravi način doživjeti i postići?” Sreća će biti tu i kada uspjeh nije. Ona je jedini pravi odgovor na sve, jer sreća je put bez kojeg ostajete izgubljeni. Razmislimo sada o ovoj istini, mudrosti i životnom zakonu. Sve što daješ drugima daješ sebi. Naravno, sve što činiš drugima činiš sebi. Budimo svjesni toga. Možda ćeš pomisliti kako dar ili neko dobro koje si nekome poklonio ili učinio može ostati tebi? Jednostavno. Način na koji se osjećaš je osjećaj radosti i ispunjenja, te uspomene koje si stvorio su zauvijek sačuvane u tebi, sve to ostaje tebi. Kada nekoga naučiš određenu vještinu ili predaš svoje znanje, tebi to znanje i dalje ostaje. Dijeleći svoje znanje drugima ti još bolje učiš.
Ova generacija je imala čast svojim očima gledati najbolji primjer činjenja dobra u ovom stoljeću, primjer širenja znanja i nizanja velikih uspjeha, našega velikana, naše plemenite duše, našega vođu, rahmetli Muftiju Muamera Zukorlića. Njegov put je bio samo put istine i dobra. Njegovo zadovoljstvo i osmjeh su izazvali ljudi kojima je činio dobro i koje je obradovao. Njegov put treba da bude i naš, da ga slijedimo u dobročinstvu i njegovoj sposobnosti, jer je on slijedio našeg Resullullaha, sallallahu alejhi ve sellem. Naš Muftija nas je do zadnjeg daha učio tome da je istinska sreća samo u činjenju dobra i širenju znanja, a često bi znao reći: “Nemaš prave sreće niti možeš sebe obradovati dok ne učiniš drugome dobro.” To nikako ne smijemo zaboraviti, to nikako ne smijemo zanemariti. Jer mi smo njegova djeca, naše znanje i plemenitost smo stekli gledajući i slušajući njega.
Zahvalna sam Gospodaru što me je počastio i što mi je omogućio da budem ja sljedbenik i biser Muftijinog Sandžaka.
Piše: Ilhana Bulić
“Softa” br. 72, rubrika: Muftijini učenici